1 A Job progovori i reče: 2 “O, kad bi se jad moj izmjeriti mog'o, a nevolje moje stavit' na tezulju! 3 Teže one jesu od sveg pijeska morskog, i stoga mi riječi zastraniti znaju. 4 Strijele Svesilnoga u mojem su mesu, ljuti otrov njihov ispija mi dušu, Božje se strahote oborile na me. 5 TÓa, kraj svježe trave njače li magarac, muče li goveče kraj punih jasala? 6 Zar hranu bljutavu jedemo bez soli? Zar kakove slasti ima u bjelancu? 7 Al' ono što mi se gadilo dotaći, to mi je sada sva hrana u bolesti. 8 O, da bi se molba moja uslišala, da mi Bog ispuni ono čem se nadam! 9 O, kada bi me Bog uništiti htio, kada bi mahnuo rukom da me satre! 10 Za mene bi prava utjeha to bila, klicati bih mog'o u mukama teškim što se ne protivljah odluci Svetoga. 11 Zar snage imam da mogu čekati? Radi kakve svrhe da ja duže živim? 12 Zar je snaga moja k'o snaga kamena, zar je tijelo moje od mjedi liveno? 13 Na što se u sebi osloniti mogu? Zar mi svaka pomoć nije uskraćena? 14 Tko odbija milost bližnjemu svojemu, prezreo je strah od Boga Svesilnoga. 15 Kao potok me iznevjeriše braća, kao bujice zimske svoje korito. 16 Od leda mutne vode im se nadimlju, 'bujaju od snijega što se topit' stao; 17 al u doba sušno naskoro presahnu, od žege ishlape tada iz korita. 18 Karavane zbog njih skreću sa putova, u pustinju zađu i u njoj se gube. 19 Karavane temske očima ih traže, putnici iz Šebe nadaju se njima. 20 A kad do njih dođu, nađu se u čudu, jer su se u nadi svojoj prevarili. 21 U ovom ste času i vi meni takvi: vidjeste strahotu pa se preplašiste. 22 Rekoh li vam možda: 'Darujte mi štogod, poklonite nešto od svojega blaga; 23 iz šake dušmanske izbavite mene, oslobodite me silnikova jarma?' 24 Vi me poučite, pa ću ušutjeti, u čem je moj prijestup, pokažite meni. 25 O, kako su snažne besjede iskrene! Al' kamo to vaši smjeraju prijekori? 26 Mislite li možda prekoriti riječi? TÓa u vjetar ide govor očajnikov! 27 Nad sirotom kocku zar biste bacali i sa prijateljem trgovali svojim? 28 U oči me sada dobro pogledajte, paz'te neću li vam slagati u lice. 29 Povucite riječ! Kakve li nepravde! Povucite riječ, neporočan ja sam! 30 Zar pakosti ima na usnama mojim? Zar nesreću svaku okusio nisam?