1 Job progovori i reče: 2 “Zar mi je i danas tužaljka buntovna? Teška mu ruka iz mene vapaj budi: 3 o, kada bih znao kako ću ga naći, do njegova kako doprijeti prijestolja, 4 pred njim parnicu bih svoju razložio, iz mojih bi usta navrli dokazi. 5 Rad bih znati što bi meni odvratio i razumjeti riječ što bi je rekao! 6 Zar mu treba snage velike za raspru? Ne, dosta bi bilo da me on sasluša. 7 U protivniku bi vidio pravedna, i parnica moja tad bi pobijedila. 8 Na istok krenem li, naći ga ne mogu; pođem li na zapad, ne razabirem ga. 9 Ištem na sjeveru, al' ga ne opažam; nevidljiv je ako se k jugu okrenem. 10 Pa ipak, on dobro zna put kojim kročim! Neka me kuša: čist k'o zlato ću izići! 11 Noga mi se stopa njegovih držala, putem sam njegovim išao ne skrećuć'; 12 slušao sam nalog njegovih usana, pohranih mu riječi u grudima svojim. 13 Al' htjedne li štogod, tko će ga odvratit'? Što zaželi dušom, to će ispuniti. 14 Izvršit će što je dosudio meni, kao i sve drugo što je odlučio! 15 Zbog toga pred njime sav ustravljen ja sam, i što više mislim, jače strah me hvata. 16 U komade Bog mi je srce smrvio, užasom me svega prožeo Svesilni, 17 premda nisam ni u tminama propao, ni u mraku što je lice moje zastro.