1 Kad mi je duši život omrznuo, nek' mi tužaljka poteče slobodno, zborit ću u gorčini duše svoje. 2 Reću ću Bogu: Nemoj me osudit! Kaži mi zašto se na me obaraš. 3 TÓa što od toga imaš da me tlačiš, da djelo ruku svojih zabacuješ, da pomažeš namjerama opakih? 4 Jesu li u tebe oči tjelesne? Zar ti vidiš kao što čovjek vidi? 5 Zar su ti dani k'o dani smrtnika a kao ljudski vijek tvoje godine? 6 Zbog čega krivnju moju istražuješ i grijehe moje hoćeš razotkriti, 7 kad znadeš dobro da sam nedužan, da ruci tvojoj izmaknut ne mogu? 8 Tvoje me ruke sazdaše, stvoriše, zašto da me sada opet raščiniš! 9 Sjeti se, k'o glinu si me sazdao i u prah ćeš me ponovo vratiti. 10 Nisi li mene k'o mlijeko ulio i učinio da se k'o sir zgrušam? 11 Kožom si me i mesom odjenuo, kostima si me spleo i žilama. 12 S milošću si mi život darovao, brižljivo si nad mojim bdio dahom. 13 Al' u svom srcu ovo si sakrio, znam da je tvoja to bila namjera: 14 da paziš budno hoću li zgriješiti i da mi grijeh ne prođe nekažnjeno. 15 Ako sam grešan, onda teško meni, ako li sam prav, glavu ne smijem dići - shrvan sramotom, nesrećom napojen! 16 Ispravim li se, k'o lav me nagoniš, snagu svoju okušavaš na meni, 17 optužbe nove na mene podižeš, jarošću većom na mene usplamtiš i sa svježim se četama obaraš. 18 Iz utrobe što si me izvukao? O, što ne umrijeh: vidjeli me ne bi, 19 bio bih k'o da me ni bilo nije, iz utrobe u grob bi me stavili. 20 Mog su života dani tako kratki! Pusti me da se još malo veselim 21 prije nego ću na put bez povratka, u zemlju tame, zemlju sjene smrtne, 22 u zemlju tmine guste i meteža, gdje je svjetlost slična noći najcrnjoj.”