1 Sofar iz Naama progovori tad i reče: 2 “Zar na riječi mnoge da se ne odvrati? Zar će se brbljavac još i opravdati? 3 Zar će tvoje trice ušutkati ljude, zar će ruganje ostat' neizrugano? 4 Rekao si: 'Nauk moj je neporočan, u očima tvojim čist sam i bez ljage.' 5 Ali kada bi Bog htio progovorit' i otvorit usta da ti odgovori 6 kada bi ti tajne mudrosti otkrio koje um nijedan ne može doumit', znao bi da ti za grijehe račun ište. 7 Možeš li dubine Božje proniknuti, dokučiti savršenstvo Svesilnoga? 8 Od neba je više: što još da učiniš? Od Šeola dublje: što još da mudruješ? 9 Duže je od zemlje - šire je od mora! 10 Ako se povuče, ako te pograbi, ako na sud preda, tko će mu braniti? 11 Jer on u čovjeku prozire prijevaru, vidi opačinu ako i ne gleda. 12 Čovjek se bezuman obraća k pameti i divlji magarac uzdi se pokori. 13 Ako li srce svoje ti uspraviš i ruke svoje pružiš prema njemu, 14 ako li zloću iz ruku odbaciš i u šatoru svom ne daš zlu stana, 15 čisto ćeš čelo moći tad podići, čvrst ćeš biti i bojati se nećeš. 16 Svojih se kušnja nećeš sjećat' više kao ni vode koja je protekla. 17 Jasnije će tvoj život sjat' no podne, tmina će se obratit' u svanuće. 18 U uzdanju svom živjet ćeš sigurno i zaštićen počivat ćeš u miru. 19 Kad legneš, nitko te buniti neće; mnogi će tvoju tražiti naklonost. 20 A zlikovcima ugasnut će oči, neće im više biti utočišta: izdahnut', bit će jedina im nada.”