1 Job progovori i reče: 2 “Koliko se takvih naslušah besjeda, kako ste mi svi vi mučni tješioci! 3 Ima li kraja tim riječima ispraznim? Što te goni da mi tako odgovaraš? 4 I ja bih mogao k'o vi govoriti da vam je duša na mjestu duše moje; i ja bih vas mog'o zasuti riječima i nad sudbom vašom tako kimat' glavom; 5 i ja bih mogao ustima vas hrabrit', i ne bih žalio trud svojih usana. 6 Al' ako govorim, patnja se ne blaži, ako li zašutim, zar će me minuti? 7 Zlopakost me sada shrvala posvema, čitava se rulja oborila na me. 8 Ustao je proti meni da svjedoči i u lice mi se baca klevetama. 9 Jarošću me svojom razdire i goni, škrgućuć' zubima obara se na me. Moji protivnici sijeku me očima, 10 prijeteći, na mene usta razvaljuju, po obrazima me sramotno ćuškaju, u čoporu svi tad navaljuju na me. 11 Da, zloćudnicima Bog me predao, u ruke opakih on me izručio. 12 Mirno življah dok On ne zadrma mnome, za šiju me ščepa da bi me slomio. 13 Uze me za biljeg i strijelama osu, nemilosrdno mi bubrege probode i mojom žuči zemlju žednu natopi. 14 Na tijelu mi ranu do rane otvara, kao bijesan ratnik nasrće na mene. 15 Tijelo sam golo u kostrijet zašio, zario sam čelo svoje u prašinu. 16 Zapalilo mi se sve lice od suza, sjena tamna preko vjeđa mi je pala. 17 A nema nasilja na rukama mojim, molitva je moja bila uvijek čista. 18 O zemljo, krvi moje nemoj sakriti i kriku mom ne daj nigdje da počine. 19 Odsad na nebu imam ja svjedoka, u visini gore moj stoji branitelj. 20 Moja vika moj je odvjetnik kod Boga dok se ispred njega suze moje liju: 21 o, da me obrani u parbi mojoj s Bogom ko što smrtnik brani svojega bližnjega. 22 No životu mom su odbrojena ljeta, na put bez povratka meni je krenuti.