1 Tad prozbori Elifaz Temanac i reče: 2 “Možeš li podnijeti da ti progovorim? Ali tko se može uzdržat' od riječi! 3 Eto, mnoge ljude ti si poučio, okrijepio si iznemogle mišice; 4 riječju svojom klonule si pridizao, ojačavao si koljena klecava. 5 A kad tebe stiže, klonuo si duhom, na tebe kad pade, čitav si se smeo! 6 Zar pobožnost tvoja nadu ti ne daje, neporočnost tvoja životu ufanje? 7 TÓa sjeti se: nevin - propade li kada? Kada su zatrti bili pravednici? 8 Iz iskustva zborim: nesrećom tko ore i nevolju sije, nju će i požeti. 9 Od daha Božjega oni pogibaju, na gnjevni mu disaj nestaju sa zemlje. 10 Rika lavlja, urlik leopardov krše se k'o zubi u lavića. 11 Lav ugiba jer mu nesta plijena, rasuli se mladi lavičini. 12 Tajna riječ se meni objavila, šapat njen je uho moje čulo. 13 Noću, kada snovi duh obuzmu i san dubok kad na ljude pada, 14 strah i trepet mene su svladali, kosti moje žestoko se stresle. 15 Dah mi neki preko lica prođe, digoše se dlake na mom tijelu. 16 Stajao je netko - lica mu ne poznah - ali likom bješe pred očima mojim. Posvuda tišina; uto začuh šapat: 17 'Zar je smrtnik koji pred Bogom pravedan? Zar je čovjek čist pred svojim Stvoriteljem? 18 Ni slugama svojim više ne vjeruje, i anđele svoje za grijeh okrivljuje - 19 kako ne bi onda goste stanova glinenih kojima je temelj u prahu zemaljskom. Gle, kao moljce njih sveudilj satiru: 20 od jutra do mraka u prah pretvore, nestaju zasvagda - nitko i ne vidi. 21 Iščupan je kolčić njihova šatora, pogibaju skoro, mudrost ne spoznavši.'