1 Bože otaca naših i Gospode milosrđa, ti koji si riječju svojom stvorio svemir 2 i koji si sazdao čovjeka mudrošću svojom da vlada nad stvorovima tvojim 3 i da svijetom upravlja u svetosti i pravednosti i da sud sudi dušom pravičnom: 4 daj mi mudrost, prisjednicu svoga prijestolja i ne odbaci me između djece svoje. 5 Jer sam sluga tvoj, sin sluškinje tvoje, čovjek slab i malovjek, nesposoban shvatiti pravdu i zakone. 6 Jer ako bi tko od sinova ljudskih bio i savršen, ali bez mudrosti koja od tebe dolazi, opet ne bi ničemu vrijedio. 7 Ti si me izabrao za kralja svome narodu i za suca sinovima i kćerima svojim. 8 Odredio si mi da sagradim Hram na Svetoj gori tvojoj i žrtvenik u gradu boravišta tvojeg, u liku svetoga Šatora koji si odiskona bio spremio. 9 S tobom je mudrost koja zna djela tvoja, koja je bila nazočna kad si stvarao svijet; ona zna što je milo tvojim očima i što je pravo po tvojim zapovijedima. 10 Pošlji je s nebesa svetih i otpravi je od svoga slavnog prijestolja, da uza me bude i potrudi se sa mnom i da spoznam što je tebi milo. 11 Jer ona sve zna i razumije, ona će me razborito voditi u pothvatima mojim i štititi svojom moći. 12 Tad će ti djela moja biti ugodna, i ja ću pravedno upravljati pukom tvojim i bit ću dostojan prijestolja oca svoga. 13 Jer tko može spoznati Božju namisao i tko će se domisliti što hoće Gospod? 14 Plašljive su misli smrtnika i nestalne su naše namisli. 15 Jer propadljivo tijelo tlači dušu i ovaj zemljani šator pritiskuje um bremenit mislima. 16 Mi jedva nagađamo što je na zemlji i s mukom spoznajemo i ono što je u našim rukama: a što je na nebu, tko će istražiti? 17 Tko bi doznao tvoju volju da ti nisi dao mudrosti i da s visine nisi poslao Duha svoga svetoga. 18 Samo tako su se poravnale staze ljudima na zemlji i samo su tako naučili ljudi što je tebi milo i spasili se tvojom mudrošću.