1 Opet stadoh promatrati sva nasilja koja se čine pod suncem, i gle, suze potlačenih, i nikog nema da ih utre; i nasilje iz tlačiteljske ruke, a zaštitnika niotkuda. 2 Zato sretnima smatram mrtve koji su već pomrli; sretniji su od živih što još žive. 3 A od obojih je sretniji onaj koji još nije postao, koji nije vidio zlih djela što se čine pod suncem. 4 Nadalje iskusih da svaki napor i svaki uspjeh pribavlja čovjeku zavist njegova bližnjeg. I to je ispraznost i pusta tlapnja. 5 Bezumnik prekriži ruke i izjeda sebe. 6 Bolja je puna šaka u miru nego obje pregršti mučna rada i puste tlapnje. 7 I još jednu opazih ispraznost pod suncem: 8 Čovjek potpun samac - bez sina, bez brata, i opet nema kraja njegovu trudu; oči mu se ne mogu nasititi blaga; a ne misli: za koga se mučim i uskraćujem dobro sebi? I to je ispraznost i zla briga. 9 Bolje je dvojici nego jednome, jer imaju bolju plaću za svoj trud. 10 Padne li jedan, drugi će ga podići; a teško jednomu! Ako padne, nema nikoga da ga podigne. 11 Pa ako se i spava udvoje, toplije je; a kako će se samac zagrijati? 12 I ako tko udari na jednoga, dvojica će mu se oprijeti; i trostruko se uže ne kida brzo. 13 Bolji je mladić siromašan a mudar nego kralj star a lud, koji više ne zna za savjet. 14 Jer mladić može izići iz tamnice i postati kraljem, iako se rodio kao prosjak u svom kraljevstvu. 15 Opazih kako svi koji žive i hode pod suncem pristaju uz mladića, uz nastupnika koji ga naslijedi. 16 On stupa na čelo bezbrojnih podanika i kasniji se naraštaji ne mogahu zbog njega radovati. I to je zacijelo ispraznost i pusta tlapnja. 17 Kad odlaziš u Božji dom, pazi na korake svoje. Priđi da mogneš čuti - žrtva je valjanija nego prinos luđaka, jer oni i ne znaju da čine zlo.